SwissBiHSwissBiH

Korona virus najavljuje kraj kapitalizma?


Autor: SwissBiH

Ako je velika kuga iz 14. stoljeća pokrenula postfeudalnu imaginaciju, moguće je da korona pokrene postkapitalističku


LONDON – Pandemija počinje u Aziji, opustoši glavne evropske gradove i zbriše najmanje trećinu populacije na svom putu. Kada se sve završilo, počinje revolt, cijenjene institucije padaju i cjelokupni ekonomski sistem mora biti ponovo konfigurisan. To je kratka historije crne smrti, pandemije bubonske kuge koju uzrokuje bakterija Yersinia pestis, koja se proširila iz Mongolije do zapadne Evrope 1340-ih.

Iz razloga što je tadašnja ekonomija bila zasnovana na lokalnoj poljoprivredi i zanatima, svakodnevni život se vratio u normalu relativno brzo. Ali, smanjivši radikalno broj radnika, dala je preživjelima povećanu mogućnost nagađanja, što je uskoro poprimilo oblik novih koncepata slobode među populacijom srednjovjekovnih gradova. To je, zauzvrat, započelo proces ekonomske promjene koja je okončala feudalizam i, neki tvrde, započela rast kapitalizma.

Danas se kapitalizam suočava sa svojom kugom koja mu je noćna mora. Iako bi virus Covid-19 mogao usmrtiti između jedan i četiri posto onih koje zarazi, imat će utjecaj na mnogo kompleksniju ekonomiju od one koja je postojala 1340-ih – ekonomije sa mnogo krhkijim geopolitičkim poretkom, i u društvu koje već sluti na loše zbog klimatskih promjena. Hajdemo razmotriti ogromne promjene koje je pandemija već izazvala.

Prvo, djelomično ukidanje svakodnevnog života u velikim dijelovima Kine, Indije, većine Evrope i brojnih država u Americi. Zatim, značajnu šteta za ugled vlada i političkih elita koji su ili poricali ozbiljnost ove krize, ili su se u prvobitnim fazama pokazali nesposobnima da mobiliziraju svoje zdravstvene sisteme da se s njom suoče. Osim toga, desio se instant pad u potrošnji u svim većim ekonomijama koji će sigurno proizvesti najdublju recesiju otkako pamtimo: cijene dionica su se već urušile, a ovo, zatim pogađa porodice iz srednje klase čiji penzioni fondovi moraju ulagati u dionice. U međuvremenu je solventnost avionskih kompanija, aerodroma i hotelskih lanaca upitna.

Kao reakcija na datu situaciju, države su pokrenule pakete ekonomske pomoći tako velike da većina ljudi još nije uspjela pojmiti njihove implikacije. Američka vlada će ubrizgati dvije hiljade milijardi dolara u svoju ekonomiju, kroz mješavinu direktnih plaćanja građanima i zajmova za biznise, što je više od polovine godišnjih poreza koje prikupi.

U međuvremenu, centralne banke su prešle na novi i agresivan oblik kvantitativnog olakšanja. Baš kao i nakon prošle globalne finansijske krize 2008., oni će kreirati novi novac da otkupe vladin dug, ali ovaj put neće biti postepen ili fokusiran na najsigurnije vladine obveznice. Uvedeno kao mjera protiv panike u 2008., izgleda da će nas kvantitativno olakšanje pratiti decenijama. Političari su zauzeti uvjeravanjem birača da će to biti „recesija u obliku slova V“ – oštar pad nakon kojeg će uslijediti uspon, jer je „prava ekonomija“, kako oni tvrde, zdrava.

Da bismo razumjeli zašto je ovo pretjerano optimistično, upotrijebit ćemo metaforu zgrade. Za vrijeme finansijske krize 2008, izgledalo je kao da se „krov“ – finansijski sistem – urušio na glavnu strukturu, koja je, iako je bila oštećena, stajala čvrsto i mi smo nakon izvjesnog vremena popravili krov. Ovog puta, za razliku od prošlog puta, urušavaju se temelji, jer je sav ekonomski život u kapitalističkom sistemu zasnovan na podsticanju ljudi da idu na posao i troše svoje plate. Budući da sada ljude moramo podsticati da se drže dalje od posla i od svih mjesta na kojima obično troše svoje teško zarađene plate, nije važno koliko je izdržljiva sama zgrada.

Zgrada zapravo i nije tako izdržljiva. Veći dio rasta koji smo iskusili tokom 12 godina od zadnje finansijske krize, podstaknut je centralnim bankama koje su štampale novac i vladama koje su spašavale bankovni sistem i dug. Umjesto da otplaćujemo dug, nakupili smo, prema procjenama, još 72 hiljade milijardi dolara duga. Za razliku od vremena bubonske kuge, trgovinski i finansijski sistemi 21. stoljeća su kompleksni, što, kao što smo naučili 2008., znači da su krhki.

Mnoga od sredstava koja kruže u finansijskom sistemu su, kao i pred krizu 2008., komplikovani svežnji potvrda o dugu koje izdaju banke, osiguravajuće grupe i druge finansijske kompanije. Njihova vrijednost leži u činjenici da oni daju vlasniku pravo na budući prihod. Naše članarine u teretani, naši studentski krediti, naše rate za auto ove godine, iduće godine i dalje se već računaju kao „plaćene“, a ljudi u finansijskom sistemu se sofisticirano klade na njihovu vrijednost. Ali šta se dešava kada mi ne idemo u teretanu, ne kupimo novi auto? Neke od tih potvrda o dugu postanu bezvrijedne i finansijski sistem mora država spašavati.

Iako većina običnih ljudi ne razumije koliko je ovo opasno, ljudi na vlasti su toga svjesni. Zato su ubijedili centralne banke da nacionaliziraju tržišta obveznica. Ovo znači da države izdaju dugove da spase ljude i kompanije, kao sa Trumpovim sporazumom od 2 hiljade milijardi dolara, a te dugove guta drugi dio države, centralna banka.

Ljevičarski ekonomisti – a i ja – upozoravaju da će, dugoročno, stagnirajući rast i veliki dug dovesti do ove tri politike: države će plaćati građanima univerzalni prihod jer automatizacija čini dobro plaćeni posao nepouzdanim i rijetkim; centralne banke će posuđivati novac direktno državi da je održe na površini; masovno javno vlasništvo glavnih korporacija da se održe vitalne usluge koje ne mogu donijeti profit.

U rijetkim prilikama kada su takve sugestije iznošene investitorima u prošlosti, odgovor je bio obično uljudno odmahivanje glavom ili, među ljudima koji su svjedočili padu sovjetskog komunizma, zaprepaštenje. To bi ubilo kapitalizam, kažu oni. Ali sada se nezamislivo već dešava, sve je tu: univerzalne isplate, pomoć državi i finansiranje državnih dugova od strane centralnih banaka već je usvojeno brzinom koja je šokirala i one koji obično zagovaraju ove mjere.

Pitanje je hoćemo li ovo napraviti s entuzijazmom i sa jasnom vizijom društva koje će izroniti na drugoj strani, ili nevoljko, s namjerom da oživimo sistem koji se upravo raspao? Pokušajmo shvatiti zašto su ekonomisti protiv ovih kriznih mjera do sada. Kada su u pitanju univerzalne isplate prihoda, britanski konzervativni političar Iain Duncan Smith je istakao, problem je što bi one mogle „odvratiti ljude od odlaska na posao“.

Kada je u pitanju državno vlasništvo i pokušaj da se planira proizvodnja (naprimjer trenutna pometnja za ventilatorima), ekonomisti slobodnog tržišta vjeruju da se takvi pokušaji ljudske kontrole nalaze na putu tržištu, koje, prema njihovom mišljenju, funkcioniše kao inteligentna mašina, donoseći red u svijet na način koji nijedna agencija za planiranje ili vlada nikada ne bi mogli.

Što se tiče finansiranja državnih dugova od strane centralnih banaka, ovo se posmatra kao priznanje moralnog poraza od strane kapitalizma: poduzetništvo i konkurencija trebaju biti pokretači rasta, a ne Banka Engleske ili Federalne rezerve koji štampaju novac i posuđuju ga ministarstvima finansija. Stoga je kapitalizam koji se trajno oslanja na ove mehanizme nezamisliv za većinu tradicionalnih ekonomista. Za mene su ove vanredne mjere oduvijek zamislive. Od 2015. tvrdim da ćemo biti prisiljeni usvojiti novi i veoma drugačiji model kapitalizma; ako ne zbog ekonomskih troškova podržavanja populacija koje stare, onda zbog prijetnje klimatskog haosa. Ali kriza zbog bolesti Covid-19 sve je to dovela u ravan kratkoročnog.

Kapitalizam koji izranja iz ove sredine 2020-ih već je isplatio desetke milijardi dolara u isplatama osnovnog prihoda; aviokompanije i hotelski lanci će biti nacionalizirani; a vladini dugovi naprednih ekonomija, koji trenutno iznose 103 posto BDP-a, bit će daleko iznad tog. Još ne znamo koliko više, jer ne znamo koliko će BDP pasti. Ako baš ne budemo imali sreće, niz dugova i dezintegracija vladine koherentnosti u nekim krhkim državama mogli bi ozbiljno oštetiti multilateralni globalni poredak. Ljudi koji izrađuju sigurnosne planove strahuju da bi u državama kao što su Venecuela, Sjeverna Koreja ili Ukrajina, ako bi zapale u stanje haosa, iskušenje za susjedne divove poput SAD-a, Kine i Rusije da ih „spase“ tako što će poslati vojsku bilo veliko.

I ranije smo vidjeli brzu deglobalizaciju, u ranim 1930-im. Ona započinje bankarskom krizom, vodi ka razvrgavanju međunarodnih valutnih sporazuma i završava odbijanjem sporazuma i prisilnim pripajanjima. Iako sadašnja kriza započinje sa mnogo jačim institucijama – Međunarodnim monetarnim fondom, Svjetskom zdravstvenom organizacijom, Ujedninjim nacijama, između ostalih –  suočavamo se sa istim bazičnim problemom kao i 1930-ih: odsustvom jedne moćne države spremne da povede, postavi standarde ponašanja i djeluje kao lider u slučaju nužde.

Ako budemo slijedili ortodoksne ekonomske savjete sada, kao i nakon 2008, kada kriza bude gotova, političke elite će pozvati na još štednje – rezovi u budžetu za zdravstvo, smanjenje plata i povećanje poreza za obične ljude da se reducira trošenje vlade i umanji dug. To je logika slobodnog tržišta, ali mnogi će je ljudi vidjeti kao ludilo. U 14. stoljeću kada je faza masovne smrtnosti od kuge bila gotova, to je upravo ono što su feudalne elite pokušale napraviti: da ponovo nametnu svoje stare privilegije i tradicije i ekonomsku logiku populaciji koja je upravo preživjela najtraumatičniji mogući događaj. Tada je to dovelo do krvavih ustanaka – Seljačke bune u Engleskoj, takozvane Žakerije u Francuskoj i zauzimanja gradova kao što su Ghent, Pariz i Firenca od strane zanatlija – predvođenih veoma borbenom grupom građana nazvanom, na francuskom, buržoazija.

Iako su ustanci nakon kuge propali, piše historičar Samuel Kline Cohn u svojoj knjizi Lust for Liberty (Žudnja za slobodom), doveli su do trajne promjene načina razmišljanja među masama, „od krajnje utučenosti do novog samopouzdanja…da i oni, mogu promijeniti svijet, suštinski promijenivši socijalne i političke uslove svog života“. A to je otvorilo put za buržujske revolucije koje su iznjedrile kapitalizam.

Da bismo shvatili šta trebamo uraditi danas, potreban nam je širi okvir od onog koji postoji u umovima većine političara. Za njih i Covid-19 i klimatska kriza izgledaju kao asteroidi koji udaraju u planetu: vanjski šokovi koji zahtijevaju privremeni i reverzibilan odgovor. Oni su zapravo šokovi koje je proizvela sama „planeta kapitalizam“, ili barem u obliku u kojem smo je usvojili. Mi ne znamo kako bi izgledao industrijski kapitalizam bez karbona jer su naše institucije, prakse i kulture sve zasnovane na ekstrakciji fosilnih goriva.

Isto tako, ne znamo kako bi globalizacija izgledala bez milijardu ljudi koji žive u sirotinjskim četvrtima, bez deforestacije, bez tržišta živih životinja i bez raširene bolesti siromaštva u razvijenom svijetu – opet zato što su ove značajke postane osnovne značajke kapitalizma kakav postoji. Zato se ja zalažem za tezu da kapitalizam dugoročno neće preživjeti, a kratkoročno može preživjeti samo usvajanjem karakteristika „postkapitalizma“.

Prije napada korona virusa, to je izgledalo poput povika u divljini. Čak su i relativno blage programe državne intervencije koje su zagovarale ličnosti poput ljevičarskih političara kakav je lider britanskih Laburista, Jeremy Corbyn ili demokratski predsjednički kandidat Bernie Sanders, birači odbili. Bio sam zapanjen vidjevši da su analitičari iz australske investicione grupe Macquarie Wealth, jedne od najkapitalističkijih kompanija u svijetu, rekli investitorima: „Konvencionalni kapitalizam umire, ili barem mutira u nešto bliže verziji komunizma“.

Analitičari iz Macquarieja razumiju da ovo nije samo zato što nam odjednom treba intervencija države, već i zato što su prioriteti običnih ljudi pomjerili izbore tržišta prema konceptima poštenja i dobrobiti. Ako je velika kuga iz 14. stoljeća pokrenula postfeudalnu imaginaciju, moguće je, i poželjno, da ova pokrene postkapitalistički imaginaciju. Čim prije.

Izvor: Beta.ba / Paul Mason (Al Jazeera)



Loading..

Napiši komentar

%d bloggers like this: