SwissBiHSwissBiH

Mia Popić, koučing psiholog – Perfekcionizam je najčešća blokada uspjehu


Autor: NAL

 

Mia Popić
Kompanije koje ulažu u edukaciju i koučing svojih zaposlenih ostvaruju bolje poslovne rezultate. Često se koučing trening svodi na to da zaposleni postanu svjesni vještina koje već posjeduju, te da ih uz pomoć kouča dodatno usavrše, rekla je u intervjuu za eKapiju psihoterapeut i koučing psiholog Mia Popić iz Koučing centra Sinergija.
Ističe da je ono što nas koči na putu ka uspjehu nezdravi perfekcionizam, te nam objašnjava kako u radu sa klijentima nastoji eliminisati njihov strah od neuspjeha.
Popić se, inače, bavi koučingom pojedinaca, organizacionim konsaltingom i vođenjem edukativnih radionica koje imaju za cilj savladavanje psiholoških teškoća koje otežavaju efikasnost u radu.
 
eKapija: Imaju li Balkanci i dalje predrasude prema koučingu? Kako reaguju kad im se pomene ta riječ?
– Sve su manje predrasude kada govorimo o primjeni koučinga u organizacionom kontekstu, u odnosu na lajf koučing koji se bazira na radu o životnim problemima. Što se tiče organizacionog koučinga, te predrasude su sve manje i manje prije svega što su organizacije sada shvatile da je rad na razvoju ljudi vrlo isplativ. Koučing je nastao u Velikoj Britaniji i Australiji, gdje je objavljeno niz studija koje kažu da ulaganje u zaposlene automatski znači povećanje njihovo zadovoljstva, što dalje utiče na njihovu produktivnost i na kraju daje bolje poslovne rezultate. Neke studije čak idu korak dalje i kažu da one organizacije koje ulažu u koučing na godišnjem nivou pokazuju više prihoda od onih koje ne ulažu. Definitivno su predrasude manje, jer se sve više ukazuje na pragmatične aspekte koučinga koji je definitivno djelotvoran.
Trebalo bi da naglasim da se koučing negdje shvata kao korektivna mjera u zavisnosti od organizacione kulture ako je ona, da tako kažem, pomalo agresivna ili neprijateljski nastrojena. Tada koučing dolazi u organizaciju da popravi zaposlenog, dok tamo gdje imamo više prijateljsku radnu atmosferu koučing se smatra kao jedan pozitivan vid rada na sebi i ulaganje u razvoj zaposlenih. Dakle, kako se gleda na koučing u velikoj mjeri zavisi od organizacione kulture.
eKapija: Koučing je, kako objašnjavate, put ka promjeni, na bazi saradnje sa klijentom koji zna najbolje šta želi, ali mu treba pomoć. Kako obično izgleda vaš zajednički put i kako pristupate klijentima?
– Koučing je partnerski odnos. Ni kouč, a ni klijent ne znaju apriori kako će taj proces izgledati, a to jeste čar koučinga, jer daje prostor da budemo kreativni u radu sa klijentima. Međutim, ključno je da njegujemo to partnerstvo i da razumijemo da koliko god poznajemo određene tehnike i koučing modalitete, ne možemo da znamo šta se dešava u životu naših klijenata. Često kažem da smo mi dva eksperta koja rade zajedno u partnerstvu. Ja sam ekspert za tehnike, dok je klijent ekspert za svoje iskustvo i kroz taj partnerski rad mi dolazimo do postavljenih ciljeva.
eKapija: Šta ste primijetili kroz dosadašnji rad? Koji je najčešći problem zaposlenih i kako im pomažete?
– Prije svega, ja sam preformans kouč, odnosno kouč preformansi i vještina. Moja najdraža oblast je da pomažem ljudima da usvoje određene vještine ili, ako ih već imaju, da ih usavrše. To mogu da budu komunikacijske i prezentacijske vještine. Takođe, može da se radi i na nizu psiholoških blokada koje ljudi imaju i koje im stoje na putu ostvarenja određenih ciljeva. Oblast za koju sam specijalizovana je preformansa i kako da ona bude što bolja, te kako da radimo na prevazilaženju psiholoških blokada koje najčešće leže u osnovi loše ili niske preformanse. Volim ljudima da otkrijem da mnoge vještine već imaju i da kroz osvješćivanje tih osobina imaju prostor za usavršavanje.
 
eKapija: Koliko zaisti klijenti znaju šta žele kada se odluče na koučing?
– Ljudi vrlo često dođu sa vrlo jasnim i definisanim ciljevima, što nama olakšava proces rada. Postoje i oni rijetki slučajevi kada kažu da im je sada sve dobro, da imaju lijep posao, porodicu, ali ih nešto iznutra žulja i sa njima je malo teži rad, jer moramo zajednički da dođemo do izvora nezadovoljstva
eKapija: Da li je i u biznisu čest stav “Ne znam šta želim, ali znam šta neću”. Može li to biti olakšavajuće?
– Ne bih rekla da je čest, ali je nešto sa čim se susrećem. Mislim da to jeste dobra polazna osnova, nije loše za početak bar znati šta nećemo i to nam pomaže da postavimo granice, kako svoje tako i granice prema drugim ljudima i poslovima. Onda stupa taj izazov da razumijemo šta je ono što nas motiviše, jer znati šta nećemo nije dovoljno.
 
eKapija: Koliko je teška promjena ponašanja i nekih naučenih obrazaca koji odmažu u napretku i profesionalnom sazrijevanju?
– To je dosta kompleksno pitanje i sami psiholozi, psihoterapeuti i koučevi i dalje polemišu oko toga koliko su ljudi zaista spremni da se mijenjaju i šta da radimo sa otporom ka promjenama. Vjerujem da su ljudi spremni da se mijenjaju onda kada razumiju zašto je to za njih dobro, odnosno kada istraže svoje lične interese ili kada razumiju razloge zbog kojih vrijedi neko ponašanje korigovati. Dakle, spremni smo da se mijenjamo kada razumijemo da korigovanjem ponašanja dolazimo do nečega što nama je važno.
eKapija: Šta ste naučili o ljudima i njihovim strahovima i dilemama?
– Moje dominantno iskustvo je da je najčešći blokator ili remetilački faktor za promjene i uspjeh perfekcionizam. Kroz svoje iskustvo i rad sa klijentima uviđam da je vrlo važno raditi na tom perfekcionizmu, ali ne tako da osobi potpuno oduzmemo to pravo na perfekcionizam, već da podučimo klijente da uvide razliku između zdravog i nezdravog perfekcionizma. U redu je da težimo tome da uvijek dajemo sve od sebe i da vjerujemo da uvijek može bolje, ali isto tako kada uradimo nešto loše ili kada napravimo neki neuspjeh ne bismo trebali to da indentifikujemo u potpunosti sa svojom ličnom vrijednošću. To je nezdravi perfekcionizam.
Većina naših strahova i dilema se vrte oko nezdravog perfekcionizma koji nam otežava da se pokrenemo i da pomalo rizikujemo. U radu sa ljudima volim da ih podstaknem da obazrivo krenu u mali rizik i da izađu iz komfor zone. Često čitam studije vrlo uspješnih ljudi koji su pomalo rizikovali, odnosno rizikovali su na obazriv način i nisu impulsivno uletali u neke poslovne poduhvate, ali jesu dozvoljavali mogućnost neuspjeha, a ipak su došli do toga da budu uspješni.
eKapija: Postoji li recept za uspjeh ili je to na kraju stvar karaktera?
– Da bismo u nečemu uspjeli moramo da imamo strast i to je ono što mnoge ljude sa kojima radim pokreće. Ta strast predstavlja nešto što vam je važnije od vas samih i mi to zovemo “self absorbing activity”. To je aktivnost u kojoj toliko uživate da u nekom momentu gubite granicu između sebe i te aktivnosti. Vjerujem da ljudi koji su na taj način strastveni u radu postižu uspjeh.
Izvor: EKapija.ba / Slobodana Šubara

Napiši komentar

%d bloggers like this: